Ruta -Put plavog Jadrana…Bihać-Cicigaj (Gornji Karin)
Dugo očekivana tura za ekipu koja je vozila prošle godine ovu turu i dugo očekivani izazov za ekipu koja ide po prvi put na relaciji Bihać-Cicigaj (Gornji Karin) u RH. Napokon je došla na red. Pripreme su počele već u aprilu, mislim psihičke, jer za sviju nas je to krupan poduhvat. Usponi kao Izačić, Priboj, Velebit, Obrovac uopće nisu usponi za podcijeniti i još na to sve ako puše vjetar.
Prvi maj, međunarodni praznik rada, makar ga tako zovu, jer kod nas u regionu je najmanje to, protekao je u sms tipa: ide li se sutra? Prognoziraju pljuskove sa grmljavinom, šta ćemo i sl.
Odgovor je glasio, abd (ako Bog da) u 8 kod sata! Nove bisage sam namontirao, spremio sve od prilike čega sam se mogao sjetiti, naravno 5 do 12, (8 dresova, dvoje kratkih, jedne duge biciklističke, šuškavaca i svega ponešto..) i u 07.50 bio na dogovorenom mjestu „kod sata“.
Vrijeme tmurno, kiša i hoće i neće. Svi su već tu sem Dene koji pristiže tačno na vrijeme u 8.00. Sanel i on su iz noćne smjene, a ja imam sve naznake gripe. Sanel, Riki, Ahmet i ekipa mi pomažu da uvežem dobro bisage, a Deni zaboravlja tablete Lekadol, jer se žalim da sam cijelu noć kašljao i osjetim neku slabost, kao da će gripa, ali sam se usudio krenuti. Deni zove kući, dolazi i Lekadol (hvala Denijevoj supruzi), a i Predsjednik kluba, Hido, dolazi da nas isprati. Trebali su on i Ervin preko Mazina sa nama, ali Ervin mi je nešto pozebljiv pa tako da nisu krenuli, ali su nam bili u mislima. Slikanje bez kojeg tura nije tura i krećemo oko 08,15. Ahmet, Riki, Sanel, Deno i ja, pet osoba pod upitnikom.
Osjetim na sebi odmah u startu da to nije to, boli me grlo i kašljem, marama preko usta da spriječi leden zrak i samo vozi. Navraćamo na benzinsku da napušemu gume (kome ispusta-tj. meni). Oblačim kabanicu i gamašne, pokoja kap kiše, ali sitno skroz. Ekipa puna elana ide i prvi uspon Izačić je savladan i na prvom usponu osjetim da nisam u elementu, čekali su me, skidam kabanicu i nastavljamo ka prelazu. Redovna procedura. Na informaciju kuda idemo malo nas na granici čudno gledaju i žele nam sretan put. Slikanje i pravac Priboj, novi izazov. Dogovaram Ahmetom da idemo lagno, jer ne mogu disati lahko i koči me da idem brže, da me ne čekaju puno da se ne hlade. Ostalo je samo na dogovoru kao i obično. Elita je zaboravila sve i uzvezla bez većih problema, a drug Deno me sačekao na polovici Priboja i lagano smo uzvezli na vrh. Dobro sam se lomio da odustanem, kašalj i bol u grlu su me spriječavali da govorim kako treba kamol da vozim, ali idemo dalje, samo voziii.
Skupljanje na Priboju i nastavak ka prvoj okrepi, Korenica. Nakon 38 km stajemo u Korenicu kod Macole oko 11.10 da se osvježimo i krenemo dalje. Čaj, med, tablete i nastavljamo dalje put Udbine. Nakon 10-tak km novi uspon od 6% u dužini od 2 km ka Šumskom putu. Opet ekipa odvaja, a ovaj put Sanel se vozi samnom do vrha. Presvlačenje i dalje, još 15 km do Udbine i ručka. Dogovor pada da ne idemo brže od 25 km/h, ali taj dogovor kratko traje. Desetak km prije Udbine autom nas stižu Hido i Azra, staju da se pozdrave, da nas počaste, ali dogovaramo da se nađemo na Udbini i idemo dalje. Ekipa je uhvatila tempo, ali za mene nedostižan, vozi koliko možeš ali samo vozi. Dolazimo svi u Udbinu (tačnije restoran niže Udbine, ni dan danas ne znam kako se zove, ali ima super hranu). Kad sam došao u Udbinu rekao sam im ako ima jedan da vozi sa mnom, ostali nek idu da ih ne kočim, jer stvarno ne mogu. Nisu se htjeli razdvajati i ostaviti me. Stižemo oko 12.30, totalno raspremanje, supa sa piletinom dolazi ko kec na desteku, okrepa i kao novi. Čak je ostalo supice i za bidona, da se nađe na usponu ka Velebitu. Hido i Azra ručaju sa nama, donijeli nam po čokoladicu i napitak za puta i oni put Zadra, a mi lagano dalje ka novoj destinaciji Gračac. Oko 14.00. uspon od dva km od 6% nakon ručka nije baš interesantan, ali ide. Slikanje na vrhu Udbine i spuštanje prema Gračacu. Vrijeme idealno, nije vruće, ne puše puno i idemo u prosjeku 2o do 25 km/h zavisno od terena i oko 15.30 dolazimo do table Gračac, neizbježno slikanje i okrepa nakon 102 km u Gračacu kod jedne prodavnice, opet ne znam ime, al ima Jamnice. Okrepa, banana, čokoladica, voda i pripreme za ono najizazovnije, Velebit.
Prolazimo kružni tok i nailazimo na oznaku da ima zaobilaznica i da se radi most ispred nas. Pošto smo na biciklima, šta drugo nego kroz radilište ko će ići okolo.
Prolazimo zažtitne mreže, prelazimo most koji je sav izguljen do armature, čuvar radilišta nas nešto čudno gleda, ali pozdravlja, koristimo priliku da i ovo zabilježimo i nastavljamo ka nadvožnjaku od kojeg počinje uspon od 8 ili 10% ne sjećam se više od 5 km. Slikamo se kod table koja pokazuje veličinu uspona i lagano svako u svom tempu idemo ka vrhu.
Opet isti problemi, kašalj, bolovi u grlu, al okreće se, svaka okrenuta pedala je koji metar manje puta i samo vozi. Uspeli su se prije mene i Sanel se opet vraća po mene i sa mnom lagano uzvozimo na vrh Velebita, kod tunela, sat pokazuje 111 km. Okrepa, supica iz bidona, banana, nezaobilazno slikanje i forsiranje gamašni koje ne skidam od Bihaća, može kiša, a i toplo mi nogama. Usput srećemo još biciklista, pozdravljamo se s njima, Ahmet saznaje da idu negdje od Udbine, a gdje će nije saznao… Obavezno presvlačenje, utopljavanje, jer slijedi spust u dužini od 17 km, do Obrovca. Nakon pada koji sam imao prošle godine vozim veoma pažljivo niz brdo i ekipa stiže u Obrovac nakon 128 km oko 17.00 sati, slikanje, sad raspremanje, jer slijedi opet uspon, još 11 km do Hote, do Cicigaja našeg krajnjeg odredišta.
Dogovor je da se čeka na vrhu brda, uspon u dužini od 2 – 2,5 km je u vidu serpentina i ide, al kad si zdrav, a kad si bolestan, onda je ovo zaista ludost. Opet ostajem sam, a njih nema pa nema, oni čekaju na vrhu, ali ne onom vrhu kojem smo se dogovorili. Nakon uspona od 2,5 km slijedi uspon od još 4-5 km lagani, koji isrpljuje i zadnji atom snage. Mislio sam da su otišli, ali su me čekali na vrhu zadnjeg uspona ka cilju. Dolazim jedva do njih, kratko stajem, Deni dijeli čokolade i nastavljamo dalje. Tako blizu, a tako daleko. Napokon more se pojavljuje pred nama i tu smo, blizu smo. Napokon nizbrdica, napokon Vrulje – Cicigaj. Odahnulo se, nakon 138 km i 9 sati i 47 minuta ukupnog kretanja (sa pauzama i sa vožnjom) stižemo u 17 sati i 47 minuta na odredište.
Hota nas dočekuje kao pravi domaćin, a striko Đemo i strina već čekaju pekvom ispod saća.
Ne znaš šta je draže, to što smo došli ili što pekva vruća čeka. Raspremanje, tuširanje, kahva, večera, ma sve, ama baš sve. Veliko hvala Hotić Sabahudinu – Hoti na dobrodošlici i stricu Đemi i strini Vahidi, osjećali smo se kao kod svoje kuće.
Odmah po dolazku osjetio sam ogromnu isrpljenost i bol u grlu, kašalj. Ispio sam terapiju, strina je skuhala čajeva razno raznih, vitamina, magnezija..ali ništa.
Nakon večere, silazak na plažu, ugodan razgovor, jednostavno sve za deset. Raspakirali smo se, sve viška povadili, Hota će autom vratiti. Izdržali smo negdje do 22.00 i spavanac, ali ko je mogao. Kašalj je učinio svoje, savladala me je izgleda gripa skroz. Donosim odluku da ne vozim nazad i ujutro im to saopćavam. Žao mi je, ali sad je razum prevladao. Pakujem biciklo u auto i svoje i njihove stvari i ispraćamo ih nakon doručka u 08.00. Oni put Bihaća, a ja terapija i krevet. U 10.14 dobivam sms Velebit je pao, ekipa je za 2 sata i 14 minuta odvezla uspon od 17 i ukupnu dužinu haman od 30 km. Na Udbini su oko 12,48, ručak i nastavljaju dalje. Hota i ja krećemo autom nazad oko 15.00 i mislili smo da cemo ih sresti, ali ništa od toga. Mi na Izaćiću u 16.30, a oni u svojim kućama. Put nazad su prešli za 8 sati i 33 minute, aktivne voznje 6 sati i 47 minuta za razliku od mog prošlogodišnjeg vremena ukupnog od 10 sati i minut, a aktivne voznje 7 sati i 41 minutu. Njihov prosjek tj. Denin je 20,3 km/h, (pozajmio svoj Garmin uređaj da izmjeri sve svoje vrijednosti), a moj prosjek je bio 17,8 km/h. Uzimajući sve ove podatke u obzir, prvo čestitke, a drugo, ako se ne mora žuriti bolje je uživati u vožnji, jer ipak je ovo tura na kojoj se ima šta i vidjeti i lijepo izvesti.
Šta reći na kraju…. Hvala dragom Bogu koji nam je dao odlično vrijeme za vožnju. Sve čestitke učesnicima Ahmet Alibabić, Rifet Jašarević, Sanel Kurtagić, Denijal Zulić i meni na pola rute, a posebne zahvale Hotić Sabahudinu, stricu Đemi i strini Vahidi na prekrasnom dočeku. Do sljedećih ruta, samo voziii….
Naš drug Šemsudin nakon neprospavane noći ujutru nam saopštava da nemože s nama nazad zbog zdravstvenih problema, tu vijest smo primili teško, ali šta se može vrijeme je da krenemo, ipak nas čeka jako zahtjevan put oko 140 km. Ahmet sa svojim foto-tronožcem slika ekipu i nas četiri mušketira krećemo. Krenuli smo i dogovor pada da se držimo u grupi. Dolaskom u Obrovac zaustavljamo se, slijedi raspremanje i priprema za uspon na Velebit dužine oko 17 km. Vozimo uhvatili smo isti tempo i držimo se u grupi, pored nas prolaze vozila trube nam i pozdravljaju nas, šalim se s kolegama (vidi svagdje nas prepoznaju). Nakon nekih sat i nešto vožnje približavamo se čuvenoj cijevi na Velebitu, tu se zaustavljamo 3 minuta zbog slikanja i nastavljamo. Pred nama je još oko 6 km uspona, naporno ali oko 10:14 sati osvajamo vrh Velebita, tu smo stali i Ahmet šalje Šemsi sms Velebit je pao. Nakon male pauze i zamjene suhih dresova spuštamo se u Gračac. Zaustavljamo se kod jedne zeme osvježavamo se sladoledom i nastavljamo dalje. Vozimo prema Udbini, dionica oko 30 km gdje nas očekuje konstantno blagi uspon. Dolazimo napokon u Udbinu, slijedi ručak, nažalost nije to to, ručak nije ručak ako tu nema Šemse. U znak solidarnost s njim odričemo se po parče piletine. Nakon ručka oblačenje opreme, krećemo, slikanje kod tenka T55, i valjda puni energije poslije ručka slijedi malo jači tempo prema Korenici. Na čelu se izmjenjuje policijski dvojac i zadaje malo jači tempo, na nekim mjestima se vozilo i do 40 km/h, naravno cijelo se vrijeme vozi u grupi. Tako puni elana možda bi i promašili Korenicu ali smo bili prinuđeni iz tehničkih razloga zaustaviti se kod restorana Macola ohladiti motore. Nakon stanke od 15 minuta krećemo i opet nas čeka uspon prema Priboju, grupa napreduje pada i zadnji uspon i napokon se nazire Jedina Naša, spust niz Priboj i dolazak na GP Izačić, tu srećemo našeg prvaka Đulagu s ekipom vraća se s biciklijade. Sanel nas kao pravi domaćin predvodi na GP, Riki malo nervozan. Na Izačiću gužva kolona u tri trake, ljudi nas pozdravljaju, spust niz Izačić i lagano ulazimo u naš lijepi Bihać, slijedi pozdrav i svak odlazi svojoj kući. Jedna predivna tura puna pozitivnih iskustava.
U Bihaću, 04.05.2015. godine
Autori teksta:
Mr.sc.Šemsudin Dizdarević – sekretar RBK Japod
Ahmet Alibabić – Predsjednik skupštine RBK Japod
