RIVA DEL GARDA
Priča o posjeti regiji Riva del Garda u Italiji među članovima kluba traje već par godina. Čitajući, istražujući i gledajući ponude biciklističkih staza u regionu Riva ded Garde došli smo do informacije da je to jedna od top 10 destinacija u svijetu, a jedan od uspona je Tremalzo, o kojem su napisane priče i snimljeno materijala, tako da nam je sve to bio veliki izazov.
Poznavajući materijalnu situaciju društva, krenuli smo u pripremu već u decembru 2016. godine te rezervisali smještaj već krajem decembra preko bookinga i lagano krenuli sa odvajanjem sredstava u skladu sa mogućnostima.
U početku je bilo zainteresiranih čak 12-est da bi do dana polazka svelo se na nas 5. Zamisao da nas ide od 8 do 12 je diktirao i sam prevoz. U početku je bio kombi i jedno auto, a na kraju je ostalo na dva auta. Kad smo sve isplanirali, sada je ostalo samo da nas vrijeme posluži, a na to smo mogli najmanje utjecati, a pošto smo hotel mogli otkazati do 26.04.2016. nismo se puno ni sikirali, pa kako bude, do Boga je.
Iako se na početku činilo da ima vremena do toga, prošlo je brzo. Petak veče, 28.04.2017. godine usljedile su zadnje pripreme i pakovanja. Raspodijelili smo se u dva auta, prvo Afan i Hido, a u drugom Ervin, Ahmet i ja. Start je zakazan za 06.00 ujutro i napokon 29.04.2017. godine….
I DAN
U Bihaću tmurno i kišovito, lagana kiša nije omela Ervina da dođe tačno na vrijeme te slijedi jutarnja kahva na BP Čavkunović sa ostatkom ekipe i već u 06.40 smo na Izačiću. Nismo izgubili puno vremena te smo planiranu pauzu u Lidlu u Karlovcu već napravili oko 8.30. Popunjavanje logistike za put dug 650 km. Oko 10 sati smo na tzv. Vratima jadrana gdje doručkujemo, čak i Ahmet ogladnio. Hidina domaća pastrma i sir nas drže još na domaćem terenu. Oko 11 ulazimo zvanično u EU – Slovenija. Nismo puno čekali, oko nekih 20-tak minuta. Drugo sipanje goriva prije Italije, jer je koliko toliko jeftinije u Sloveniji te oko 11.30 ulazimo u Italiju gdje nas čeka auto-put u dužini preko 200 km i opuštena vožnja, jer nigdje ne žurimo. Oko 15 sati silazimo sa auto-puta prema RDG. Već sami silazak prema našem odredištu nas oduševljava sa prizorima ispred nas. Prelijepo jezero Garda, obrisi planina preko 2000 mnv. pokriveni su snijegom.
Dan prije nego što ćemo doći u RDG počeo je bajk festival gdje učestvuju najveći svjetski brendovi iz svijeta biciklizma, tako da smo odmah na ulasku mogli primjetiti štandove, reklame, velike gužve posjetitelja… Grad bukvalno „vrvi“od posjetitelja, grad zvanično stvoren za aktivan odmor, jer gdje se god okreneš vide se pješaci, planinari, biciklisti, penjači, jedriličari, paraglajderi..
U 15.10. stižemo na odredište nakon 650 km te Ahmet (u daljnjem tekstu Predsjednik) daje prijedlog da se odmah malo provozamo, ni manje ni više do mjesta Malcesina – Monte Baldo gdje se nalazi žičara koja turiste uzdiže sa 60 mnv. do 1740 mnv. koju imamo u planu posjetiti treći dan. Ni manje ni više nego prvi dan odmah odrađeno 43 km. Hido i Afan ostaju u hotelu, a tri mušketira , Ahmet, Ervin i ja , odrađujemo zamišljeno.
Usput smo prošli kroz samo središte RDG gdje smo brzinski razgledali štandove na sajmu i uputili se ka današnjem cilju, žičari u Malcesini. Ne bi bila vožnja kad ne bi bilo zabilježeno i slikanjem. Slikamo se kraj historijskih znamenitosti, pokraj jezera sa paraglajderima. Stižemo rekreativno, malo nas je vjetar kočio, kojeg u ovoj oblasti ne fali, ali smo stigli do mjesta koje nas je oduševilo, jer većina staze išla je uz samo jezero. Žičara i objekat oko nje je fascinantan, prelijepo zdanje.
Snimamo situaciju i krećemo nazad, ali nam je Ervin ogladnio pa je došlo vrijeme da se isproba i nahvaljena piza u Italiji. Iskreno i nije nešto koliko su je nahvalili…al de…
Napunili smo baterije i onda su ga derači „zadali“ ali sam ih na vrijeme usporio, jer izgovor je bio „nemaju sata“J i zajedno se vraćamo u hotel. Prepričavamo viđeno i razrađujemo plan za sutra, jer nam i prognoza vremena ide u prilog, a i sama pomisao na Tremalzo nas drži u stanju napetosti, jer idemo u nešto novo….
II DAN – USPON NA TREMALZO – 30.04.2017. NEDJELJA
O njemu smo čitali, gledali, pričali, a sada je ispred nas..izazov dugo očekivan. Izlazak na balkon u 7.15. i prizor ispred nas je obećavao lijep i sunčan dan. Doručak i zadnje pripreme te slikanje u 9.25. te vraćajući ključ na recepciju i govoreći recepcionaru gdje idemo danas, jer smo rezervisali welness nakon povratka, usljedilo je samo mahanje glavom istog i osmjeh i poželio nam je sreću. Sigurno sa razlogomJ…
Već na prvom usponu susrećemo veliki broj biciklista, planinara. Nedjelja je, sve „vrvi“. Penjemo se sa 60 mn. Na 150/200/300, zastajemo da se slikamo, jer pogled ispred nas je nešto što vrijedi izdvojiti vrijeme i uslikati. Uspon ka jezeru Ledro na 600 mnv. Gdje nam je prva pauza, obiluje prelijepim vidikovcima. Staza kojom se penjemo izgleda kao put mrava, ali ovaj put su to biciklisti, koji na raznim tipovima i modelima bicikla penju se ka istom cilju.
Ahmet, Hido i Afan odmiču, ali Ervin ne zna izdati (bar na početku) ostaje uz mene i sačeka nakon svakog većeg uspona, gdje prelaze od 15 -20% i gdje prije uspona na iste stoji tabla da se mogu bicikla gurati ili nositi uz taj uspon. (prvi put viđene oznake ovog tipa).
Ostaje 16 km do jezera, ali već sam dobro u crvenom. Višak kg, pretežak ruksak su me dokrajčili. Bukvalno sam eksplodirao, puca rajfešlus na dresu, pucam i ja po šavovima, razmišljam da se vratim, ali neda nam krajiški.
Oko 11.30 stižemo na jezero, nakon 15-tak km voznje i to većinom brdske. Slijedi presvlačenje, okrepa i nastavljamo pratiti putokaze- Passo Tremalzo 19 km – 1000 mnv uspona. Ahmet uveliko odmiče, mora da je segment u igriJ. Vožnja kroz šumu sa velikim usponima, pa ima i vožnje i guranja, ali kompletna ekipa čeka na izlazku iz šume na asfaltirani put koji pokazuje da imamo još 11 km do vrha, a prosjek uspona je od 8 do 12%.
Mali Mehin, Ervin ne može više odoliti izazovu i napušta nas i ide za Ahmetom, koji „rekreativno“ vozi ovaj uspon. Iako smo uvezani radio uređajima, nema se ponekad kuveta ni odgovoriti na Ahmetov poziv – „dokle si, gdje si“. Trojica rekreativaca lagano su uspinju 2 po 2 km sa pauzama i okrepama. Umor je uveliko uzeo svoj danak, a greška koju sam danas uradio natrpavajući ruksak vjerujem da nakon ovog se neće nikad više ponoviti ( ja 98 kg, biciklo 15 i ranac 10-15- ukupno oko 130 kg tereta i više nego puno). Najgori dio već počinje, grčevi probadaju, podižem, spuštam sic, mjenjam poziciju, ali ništa…dio vozim, dio guram, bolovi su užasni. Čekam da popusti, pa nastavim, pa opet. Afan i Hido se drže dogovora, čekaju nakon svaka 2 km. Koristimo te pauze za slikanje. Ahmet uveliko napreduje, mi na 1000 mnv, a on na 1150. I bodri nas, ima i niz brdo, ne vjerujem, al et, idemo dalje…Opet stajemo, tu nas čeka i mali Mehin, imitacija prve pomoći i davanje narezka kroz hidropakJ
Gelovi HIGH5 su opravdali svoj kvalitet i vraćali me u „život“. Idemo lagano, 3,5,7,9 km Ahmet se javlja sa 1400 mnv, a ja tek na onih njegovih 1150 mnv („niz brdo“J)
Pošto se lagano vozi i gura, uradi se i poneki selfi. Ahmet je već na vrhu u restoranu na 1680 mnv, a mi na 1500 mnv. Nailazimo na frišku vodu, vršimo dopunu, ali nas i okruženje i pogled na Alpe pokrivene snijegom ostavlja nas bez daha.
Grčevi, bolovi u nogama bukvalno“ubijaju“, jedva hodam, uzimam sprej od Afana , ali ni on ne pomaže u velikoj mjeri. Hrabri nas što je do restorana ostalo još 2 km, ali kao da je 20 km.
Ahmet vazda proziva dokle smo, žuri mu se, a inače je ljubitelj grupnih vožnji. I nakon vožnje, guranja, nošenja dolazimo oko 15.45 na 1680 mnv gdje sreći nema kraja, napokon okrepa malo duža i relax uz špagete i ledena pića. Utisci su neopisivi, koliko ih god se trudio opisati, mora se doživjeti ili preživjetiJ.
Ono što bih volio nakon uspona je da je još naših članova iz RBK Japod bilo danas, jer ovo se mora doživjeti, teško je opisati. Špagete, nafaljene, dolaze kao kec na desetku. Selfisanje, grupno, individualno slikanje. Slika za historije, za buduću monografiju aBdJ.
Oko 17 sati sa asfalta nastavljamo makadamskim, šljunkovitim putem ka vrhu gdje se nalazi tunel koji označava prelaz sa 1840 mnv ka RDG. Ahmet i mali Mehin opet voze fantastično, a trojka opet rekreativno, ali ipak stiže na 1840 mnv i zvanično osvajanje vrha. Oko 17.30 svi se uspinjemo na vrh, presvlačenje, slikanje i lagano na dugo očekivani spust.
Sugestija je da se vozi oprezno, jer su velike nizbrdice sa šljunkom i velikim serpentinama te zahtijeva maksimalan oprez. Pored svega Hido je „uspio“ da padne, uzrok proklizavanje u šljunku, ali dobro je prošlo bez posljedica. Susrećemo bicikliste koji voze i sa druge strane, bodrimo ih, jer uspon sa strane kojom silazimo je još teži zbog samog terena.
Oko 18.30 stižemo u mjesto Rifugio degli Alpini i tu počinje „potraga“ za pravom stazom.
Dolazimo do dijela puta gdje biramo put za Pregasinu, ali bukvalno singl trak sa 1000 mnv na 600 mnv. Bicikla guramo, nosimo, a negdje i vozi se, ali ta me vožnja košta pada na vrh glave, ali opet je kaciga opravdala svoju namjenu. Ugruhao se jesam, ali nema lomova. Usput počinje nerevoza, suton, ali pored svega ostaje vremena sa šalu, selfi. Napokon u sami akšam, oko 20.30 silazimo niz Pregasinu i stižemo iznad RDG i stižemo oko 21 sat ni manje ni više nego na kebab. Nakon kebaba pravac hotel, zasluženi relax u welnessu te priča dugo u noć o današnjem danu i utiscima svakog od nas pojedinačno, a ja sam izvukao jednu životnu pouku, drugi put pametnije aBd…ponesi samo para, jer hranu koju sam ponio na planinu, sam i vratio, prvi put u životu.
III DAN – Malcesine – MONTE BALDO 01.05.2017. PONEDJELJAK
Jučerašnja vožnja je uzela svoj danak, što bi se reklo. Ahmet je spreman da ide i danas na MTB, prognoziraju loše vrijeme, ali ne odustaje. Danas mu je i poseban dan, 35 . godina braka i opet željan izazova. Tovarimo njegovo biciklo i idemo jednim autom do mjesta Malcesina. Cilj mu je bio da se sa 1769 mnv spusti na 60 mnv, ali nažalost nema dopuštenje zbog vremenskih uslova da ide do vrha žičare već samo do pola, a nas četvorica se drugom gondolom upućujemo na vrh.
U roku od 10-15 minuta uspinjemo se sa 60 mnv na 1760 mnv, prekrasan pogled i osjećaj. Sa nama u gondoli su i paraglajderi, sa ogromnim ruksacima, kojima je vrh start, a cilj na obalama jezera Garde.
Danas sam posebno rezervisan prema svakoj vrsti ruksaka, zgadio mi se od juče. Stižemo na vrh, predivan restoran, vidikovac sa više strana. Koristimo svaki zanimljiv detalj da se uslikamo, jer stvarno su posebni trenutci. Uživo posmatramo uzletanje paraglajdera, a ima i hrabrih dama među njima.
Vrijeme se iz sekunde u sekundu mjenja, vjetar pojačava i počinje da pada snijeg. Dobro ste pročitali, snijeg, a 1.5. 2017. Predpostavljajući da će biti lošije vrijeme, tako smo se i obukli.
Nakon obilazka vidikovaca, slijedi kupovina suvenira i kahva na 1760 mnv. Kako je visoko, nije kahva ni skupa 1,5 euro i cola 3 eura. Sa sobom smo ponijeli i našu LIPU vodu pa je malo reklamiramo i slikamo se sa njom, jer ipak domaće je domaće.
Parking nam ističe u 12:16 pa se u skladu sa tim i vraćamo. Osjećaj spuštanja je teško opisati, treba se doživjeti, sama gondola i njeno „propadanje“.
Vraćamo se u RDG na trg gdje još traje bajk festival, kiša nas pokušava omesti, ali smo uporni. Uzimamo materijale i nove karte za Dolomite koje, ako Bog da, imamo u planu posjetititi u 2018-oj godini. Ručamo u Indijskom restoranu te se vraćamo u hotel, jer nam vrijeme ne dopušta da produžimo razgledanje grada. Vraćamo se u hotel, ali ne boravimo dugo u njemu. Mali Mehin, Ervin, nas uspješno nagovara da idemo opet u obilazak grada do 20.00 kada smo sebi rezervisali welnes u hotelu.Razgledavanje, kupovina suvenira, slikanje te povratak na „party“ u hotel. Sauna, jacuzi, sve u svoje vrijeme. Današnji dan smo posvetili odmoru. Nakon večere, polahko počinjemo pakovati stvari i polako se pripremati za polazak kući.
IV DAN – RDG – BIHAĆ
Kako smo se počeli pakovati, tako smo i prešli u novi dan..02.05.2017. Oko 00:40 dobivam poruku da sam postao tetak i da se rodio mali Hamed. Da nam je živ i zdrav, a još jedan razlog da tetak časti.
Spakovali se i polahko na spavanje. Podranili smo i danas, doručak, montiranje bicikla, slaganje opreme. Danas je prelijep dan i koristimo maksimalno sve da napravimo još koju fotografiju. Odjavljujemo se i start u 09.00 ispred hotela. Zahvaljujemo se osoblju hotela Rudy koji su bili na visini zadatka za vrijeme našeg boravka.
Opet dopuna logistike u Lidlu, al ovaj put u Italiji i pravac auto put prema Sloveniji. Nakon 250 km prva pauza, okrepa i nastavak. Koliko smo se zapričali promašili smo izlaz za Rijeku te neplanski morali potrošiti za Slovensku vinjetu 15 eura, ali bolje i to nego riskirati i eksperimentisati.
Oko 13.30 dolazimo na granični prelaz Pasjak, isti prelazimo oko 14.00 te se dogovaramo da posjetimo Islamski centar u Rijeci i da tetak počasti ručkom za malog Hameda.
Prelijepi centar na prelijepom mjestu pruža prelijep pogled na more i odmor nam dolazi dobro.
Cijeli put obiluje prepričavanjem prošlih dana i utiscima svakog od nas pojedinačno. Donosimo odluku da idemo starom cestom uz more na Senj i Otočac. Vremenski gledano možda malo duže, ali kilometraža je haman pa ista, da nismo malo kružili po Sloveniji.
Oko 20:00 stižemo na granični prelaz Izačić i već se vraćamo u stvarnost. Hvala Bogu, svi smo sretni raspoloženi, jer nam je bilo prelijepo, a u drugu ruku, opet smo sa svojim najmilijima.
Da sumiramo…nakon preveženih 1300 km autom, nakon preveženih oko 100-njak km u Italiji biciklom, doživljenog na bajk festivalu i viđenog u ova četiri dana, završio bih samo jednom rečenicom…KAD BIH MOGAO OPET IĆI, IŠAO BIH BEZ RAZMIŠLJANJA…SAMO VOZIII
Autor teksta: Šemsudin Dizdarević
